01.07.2020. SAD: Bliskost u zavisnosti i oporavku

Proces zavisnosti toliko iscrpi neke od nas da prestajemo biti osoba. Izgubili smo bilo kakav privid granica, a zagrlitii nas je kao da pokušavate da zagrlite maglu. Samo kao maskirani [...]

Proces zavisnosti toliko iscrpi neke od nas da prestajemo biti osoba. Izgubili smo bilo kakav privid granica, a zagrlitii nas je kao da pokušavate da zagrlite maglu. Samo kao maskirani duh sebe iz prošlosti, postojimo kao mašina za konzumiranje droga koja se vuče po svim šapatima nekadašnjih nas. Prelazimo na prost oblik života koji ima samo jednu funkciju – tražiti i konzumirati eliksire koji su sada centar našeg postojanja. Više ne možemo izraziti i štititi sebe, osim u službi droge. Ličnost je prazna, a njene psihološke granice sada su propustljive i nevidljive.

Za druge, zaštita zavisnika zahtjeva razvijanje strogih granica i neprobojnog karakterološkog oklopa. Zagrliti nas je kao da pokušavate da zagrlite ježa. Potpuno skriveni od drugih, postajemo nepoznati sami sebi. Prilasci nama su odbojni. Mi razvijamo mehanizame odbrane: guranjem ljudi od nas sa primjesama racionalizacije, intelektualizacije, prekomjerne kompenzacije, projekcije krivice, crno-bijelog formiranja mišljenja ili neprijateljstva.

Ova dva obrasca dijele integrirajuću osnovu : gubitak sebe i izgubljena sposobnost za bliske veze. Ekstremi ovog iskustva razlikuju se u skladu s našim životima prije zavisnosti i prema težini i trajanju naše zavisničke karijere.

Oporavak, zavisno našem načinu prilagođavanja unutar iskustva zavisnosti, uključuje ili krivotvorenje ili gubljenje granica na našem putu da obnovimo sebe. Ovaj proces obnove karaktera i identiteta može biti prijeteće ako ne i zastrašujuće iskustvo, ali se zadaci obično odvijaju polako u fazama oporavka.

Svaka faza oporavka podrazumijeva mijenjanje lične obrambene strukture koja je nekada podržavala zavisnost. Kritično pitanje u ovom procesu promjene je pitanje brzine. Ako proces ide prebrzo, postajemo preplavljeni i rizik od ponovne zavisnosti više raste. Ukoliko je proces previše spor, postajemo strogi prema sebi i agresivno projektujemo naš karakterološki oklop na načine gdje bi smo bili okarakterisani kao „omamljeni“ čak i kada ne koristimo droge. U dva gore opisana stila, prvi izazov podrazumijeva razvijanje i uspostavljanje granica, dok  se drugi odnosi na  opuštanje mehanizama odbrane.  Oba zahtjevaju pažljivu brzinu promjene i od suštinskog su značaja za povećanje naših kapaciteta za zdrave bliske veze.

Skup zajedničkih iskustava i ranjivosti može da olakša naš rast u procesu oporavka. Ako smo vrijedni ali strpljivi, to će se razvijati godinama, dugo nakon prestanka upotrebe droga i dugo nakon odvajanja od profesionalaca koji su nam možda pomogli u pokretanju oporavka. Za neke od nas vrijeme najveće potrebe za stručnom podrškom može biti nakon pokretanja oporavka i stabilizacije. U tom trenutku, pitanje nije kako doći do oporavka. Pitanja su umjesto toga kako popuniti „rupu u duši“ jednom ispunjenu drogom i kako se odnositi prema drugima.

Možda je ipak  najteže obnavljanje odnosa u periodu između zavisnosti i oporavaka. Dr Stephanie Brown i  kolege rječito su opisali „traumu oporavka“ koju porodice mogu doživjeti tokom tranzicije između ove dva perioda. Iako su bliski i porodični odnosi koji su preživjeli sve vrste uvreda zbog droga tokom godina zavisnosti, može im prijetiti opasnost od raspada tokom ranih godina oporavka ako nedostaju nivoi podrške za restrukturiranje odnosa, odgovornosti, pravila i rituala .

Zajednica drugih koji su u oporavku i različiti profesionalci koji pomažu mogu pružiti takve  nivoe.

Svako od nas nosi jedinstvenu sposobnost za bliskost – sposobnost koji se obično iscrpljuje iskustvom zavisnosti. Oporavak nudi obećanje da će se s vremenom i podrškom takav potencijal opet pronaći i proširiti.

Izvor: http://www.williamwhitepapers.com/

Povezani članci

Najnoviji članci
Arhiva