08.01.2020. SAD: Stubovi stigme i dijeljenje lične životne priče o oporavku

Glavni cilj javnog dijeljenja lične priče o oporavku jeste osporavanje mitova i zabluda o ovisnosti i oporavku kroz elemente naših ličnih životnih priča. Zagovornici oporavka moraju izbjeći podržavanje lažnih narativa [...]

Glavni cilj javnog dijeljenja lične priče o oporavku jeste osporavanje mitova i zabluda o ovisnosti i oporavku kroz elemente naših ličnih životnih priča. Zagovornici oporavka moraju izbjeći podržavanje lažnih narativa kroz prilagođavanje i dijeljenje određenih dijelova naših priča zanemarujući glavnu poruku oporavka.

Društvena stigma vezana za ovisnost / tretman / oporavak i njihove nepovoljne posljedice počivaju na starim i novim zabludama o uzrocima i rješenjima problema sa alkoholom i drogama. Ti ključni stubovi uvjerenja o prirodi ovisnosti, tretmanu i oporavku od ovisnosti čine strukturalnu podršku socijalne stigme povezane sa ovisnošću. U nastavku teksta su navedeni primjeri takvih stubova (koristeći stigmatizirajući jezik na kojem se istorijski prenose) i kako naše priče mogu biti “otete” kako bi podržale ove lažne narative.

Ovisnost je proizvod moralne izopačenosti/korumpiranosti (pokvarenosti) koja se najbolje prevenira i obeshrabruje javnim posramljivanjem i drugim oblicima kažnjavanja. Djela potekla iz ove premise započela su sa američkim kolonijama koje su prisiljavale osobe osuđene za javno opijanje da nose odjeću sa slovom D (za eng. Drunkard – Pijanica) ili da sjede na gradskom trgu ispod natpisa “Drunkard” – Pijanica. Stub moralne izopačenosti/korumpiranosti i dalje hrani socijalno izbjegavanje, služi kao osnova za razvod i daje obrazloženje za političku obespravljenost i diskriminaciju vezano za smještaj, zapošljavanje, obrazovanje i zdravstveno osiguranje. Kada u našoj ličnoj priči o oporavku prenaglašavamo ili pretjerano ističemo kako smo bili „loša osoba“ dok smo bili u ovisnosti, nehotice podržavamo ovaj stav.

Ovisnici svoju iskvarenost („loše sjeme“) prenose na svoju djecu. Ovaj stub uvjerenja rezultirao je uključivanjem ovisnika u obavezne zakone o sterilizaciji, hirurškoj sterilizaciji bez pristanka tokom institucionalizacije i gubitkom roditeljskog starateljstva i povezanih zakonskih prava. Također podržava lažne narative koji te karakteristike pripisuju i djeci roditelja koji su ovisni, npr. lažne narative o “krek bebama” kao “biološki nižoj klasi”.

Ovisnik je zarazni faktor/predstavnik koji mora biti pomno nadziran i izoliran od zajednice. Ovaj stub uvjerenja poslužio je kao obrazloženje kaznenim kolonijama za intoksicirane osobe, produženoj institucionalizaciji u psihijatrijskim ustanovama, produženom nadzoru (registri ovisnika, produženi uslovni otpust) te hranio moderno doba masovnog osuđivanja na zatvorske kazne.

Ovisnici predstavljaju najveću prijetnju zajednici kada se međusobno druže. Ovo uvjerenje je pružilo osnovu za zakone kojima se zabranjuje bratimljenje/udruživanje među ovisnicima kao i kršenje uvjetne kazne i uvjetnog otpusta iz zatvora zbog kontakta sa drugim ovisnicima. Zakoni o “ovisnicima dangubama” omogućavali su hapšenje poznatih ovisnika jer su jednostavno bili u prisustvu drugih osoba koje su identificirane kao ovisnici. Politike koje ne podržavaju umrežavanje osoba u oporavku i uključivanje glasova oporavka u pitanja koja nas se tiču možda su ukorijenjene u predrasudama da ovisnici ne treba da se međusobno druže.

Ovisnost ne diskriminira, ne pravi razliku. Zapravo, pravi! Slogan „ovisnost ne diskriminira“ postao je, s najčistijim namjerama, jedna od javnih obrazovnih mantri na tragu „opijatske epidemije“. To je bio način da se kaže, “Vidiš …može se dogoditi bilo kome … i sada bi te trebalo biti briga.” Ovaj narativ nastojao je normalizirati (drugim riječima “izbijeliti”) ovisnost projicirajući sliku „nevine“, (drugim riječima “bijele”) djece srednje klase i njihovih roditelja koji zaslužuju javne resurse za podršku njihovoj njezi. Takva briga zagovarala se kao alternativa hapšenju i lišavanju slobode za “zaslužne” (drugim riječima “dobrostojeće bijelce”), dok je ovisnost u zajednicama “ne-bijelaca” i dalje bila stigmatizirana, demedikalizirana i kriminalizirana.

Izjava da problemi s alkoholom i drogama prelaze granice rase i klase u Sjedinjenim Državama prikriva ogromne gubitke koje su ovisnost i politike o drogama uzrokovale i nastavljaju da uzrokuju u zajednicama “ne-bijelaca” i drugih istorijski marginaliziranih populacija. Ranjivost ovih zajednica vezano za ovisnost proizlazi iz istorijskih trauma; socijalne, ekonomske i političke marginalizacije; i s tim povezanih razlika u pristupu servisima prevencije, smanjenja štete, rane intervencije, tretmana i oporavka. Etički okvir javnih poruka i obrazovanja zahtijevao bi jednakost primjene politika i raspodjele resursa u svim pogođenim zajednicama. Idealno, narativ o oporavku uključivao bi priče osoba iz različitih sredina i životnih prilika. Važno je da kroz naše priče prenesemo stvarnost oporavka, raznolikost iskustava oporavka i izazove oporavka kroz kulturalne kontekste.

Za ovisnost nema lijeka („Jednom narkoman, uvijek narkoman.“) Ovaj stub uvjerenja podržava lični, javni i profesionalni pesimizam o ovisnosti i pruža osnovu za produženu institucionalizaciju/zatvorsku kaznu, kao i opravdanje za eksperimente štetnih i potencijalno smrtonosnih tretmana. U SAD-u su ti tretmani uključivali operacije na mozgu, neselektivnu upotrebu hemo- i elektrokonvulzivnih terapija, toksične postupke “čišćenja” od droga i druge štetne metode liječenja. Prikazivanje uloge koju je tretman odigrao u našim pričama o oporavku kao i prirode i pozitivnih efekata modernog tretmana dovode u pitanje ovu zabludu.

Tretman djeluje! je kontra zabluda jer sugeriše prisutnost jedinstvenog protokola tretmana ovisnosti u SAD-u koji dosljedno postiže pozitivne kliničke ishode. Također zanemaruje široko rasprostranjene tretmane za ovisnost kojima nedostaju empirijski dokazi o njihovoj učinkovitosti, kao i prisutnost tretmana usmjerenih više na finansijsku dobit umjesto na dugoročne rezultate oporavka. Ovaj glavni marketinški slogan industrije koju čine tretmani za ovisnost, pogrešno predstavlja vrlo varijabilne ishode tretmana ovisnosti koji obuhvataju minimalne, umjerene i optimalne učinke, kao i štetne učinke. Ovisnost je stanje koje se može tretirati, ali ishodi oporavka ovise o brojnim ličnim, kliničkim i okolinskim faktorima. Mora se jako paziti na to kako industrija povezana sa tretmanom ovisnosti koristi naše priče. Ono što nudimo kao zagovornici živi je dokaz dugoročnog oporavka, a ne reklama za određeni pristup tretmanu ovisnosti. (Pogledajte OVDJE za detaljniju kritiku ovog slogana.)

Oporavak nije moguć dok ovisnik ne “dotakne dno”. Zapravo, većina ljudi se oporavi od ovisnosti mnogo prije nego što „dotaknu dno“ (izgube sve). Gubitak i bol povezani s ovisnošću u nedostatku nade poziv su za daljnje samouništavanje. Iniciranje oporavka plod je posljedica povezanih s ovisnošću u interakciji s izvorima nade za zdraviji i smisleniji život. Pretpostavka da je neko „dotakao dno“ sugeriše da je odgovornost za oporavak isključivo na pojedincu – da porodica ili zajednica ne mogu učiniti mnogo sve dok ne dođe do te tačke buđenja pojedinca. Ovo jednim dijelom poziva porodicu i zajednicu da napuste osobe koje su pogođene ovisnošću. Ova premisa nije tačna, ne primjenjuje se na druga medicinska stanja i trebala bi biti zauvijek odbačena u oblasti ovisnosti. Ne smijemo dopustiti da se naša priča izvrće da bi podržala ovu pretpostavku, čak i ako smo bili jedni od onih koji su dotakli dno i izgubili sve.

Oporavak od ovisnosti je izuzetak od pravila. Zapravo, oporavak je norma; izuzeci su pojedinci koji ne postignu održivi oporavak. Za osobe koje imaju poteškoća da postignu stabilnost u oporavku karakteristična je veća ozbiljnost problema,  problemi u komorbiditetu, koji otežavaju i započinjanje i sam oporavak, kao i manje podrške prirodnom oporavku u zajednici. Čak i osobe sa ozbiljnijim problemima vezanim za ovisnost mogu se oporaviti i oporavljaju se uz intenzivnije i produžene resurse podrške za oporavak. Moramo se oduprijeti porivu da svoj oporavak predstavimo kao herojski „izuzetak od pravila“ i prenesemo dosljednu poruku da niko ne treba umrijeti od ovisnosti. Oporavak je mnogo više od mogućnosti; on je vjerovatni dugoročni ishod za osobe koje imaju problema s alkoholom i drogama.

Oporavak od ovisnosti kratka je epizoda koja omogućava osobi nastavi sa životom. Za osobe s blagim do umjerenim nivoom ozbiljnosti ovisnosti koje imaju značajan kapital za oporavak, oporavak može biti upravo to. Međutim, za osobe koje prevazilaze ovisnost koja je ozbiljna, složena i hronična, oporavak je dugotrajan proces koji se može uporediti sa asertivnim i dugotrajnijim tretmanom potrebnim za druga hronična medicinska stanja. U našim je pričama važno prepoznati varijabilnost ozbiljnosti ovisnosti i resursa za podršku u oporavku. Naša priča o oporavku je upravo to – naša lična priča; to nije cijela priča o ovisnosti/oporavku.

Mediji često govore priču o oporavku od ovisnosti samo kao ličnu priču, a ne kao širu priču o ulozi porodice i zajednice u ovisnosti i oporavku. Na rasprostranjenost i ozbiljnost ovisnosti duboko utiču socijalni, ekonomski i politički konteksti. Prekretnica u procesu oporavka ima veze sa porodičnim resursima, resursima zajednice i kapacitetom za mobilizaciju resursa, isto koliko i sa onim što se događa u osobi koja je ovisna. Najbolje služimo kada predstavimo put od ovisnosti do oporavka u ovim širim kontekstima i naglašavamo ulogu porodice i zajednice u procesu oporavka.

Oporavak od ovisnosti postiže se samo određenom vrstom profesionalnog tretmana, cjeloživotnom pripadnošću društvu za uzajamnu pomoć i cjeloživotnom apstinencijom od alkohola i ilegalnih droga. Zapravo, ljudi se oporavljaju od poremećaja izazvanih upotrebom supstanci sa i bez tretmana i kroz različite pristupe tretmanu i podršci u oporavku. Ljudi postižu oporavak sa i bez uključivanja u grupe za uzajamnu pomoć. Putevi oporavka podržani od strane profesionalaca i osoba sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka čine određene stilove oporavka, a ne jedine puteve oporavka. Osobe uključene u tretman i grupe uzajamne pomoći za oporavak imaju ozbiljnije i duže obrasce ovisnosti. Postoji sekularni, duhovni i vjerski putevi do rješavanja problema s alkoholom i drogama, a ti problemi se mogu riješiti kroz održavanje apstinencije ili kroz smanjenje upotrebe droga (drugi je najodrživiji za pojedince s manje ozbiljnim problemima sa upotrebom droga i alkohola i većom socijalnom podrškom). Naša lična priča ilustruje jedan od mnogih puteva i stilova kroz koje ljudi rješavaju probleme upotrebe droga i alkohola. Našu priču započinjemo riječima „Po mom iskustvu …“ i „Ono što sam primijetio je …“ Dijelimo svoje iskustveno znanje, a ne univerzalne istine koje su prošle testove nauke ili primjene u različitim kulturalnim kontekstima.

Gore navedeni stubovi uvjerenja (i ponižavajuće karikature koje ih često prate) služe interesima više stranaka. Cilj im je društveno stitmatizirati i obeshrabriti upotrebu droga. Omalovažavaju grupe s kojima je droga, tačno ili netačno, povezana. Opravdavaju nadzor i pretjerano uključivanje policije u marginaliziranim lokalnim zajednicama. I one “hrane” institucionalnu dobit. Zajedno, ti stubovi nas definišu kao populaciju autsajdera-prognanika za koju vrata koja vode u ljudsku zajednicu trebaju ostati zatvorena.

Naši ciljevi su u suprotnosti s tim interesima. Naša je namjera da probudimo ono što je Isabel Wilkerson nazvala „radikalnom empatijom“ – sposobnost slušatelja da se emocionalno projiciraju u naše iskustvo do te mjere da se pomjere od tolerancije i suosjećanja ka postupcima koji nas uključuju u ljudsku zajednicu. To zahtijeva uokviravanje naših priča kako bi se probudila svjesnost da je ovisnost samo jedan od mnogih načina na koji možemo biti ranjeni i koji utiče na sve naše živote, te da oporavak odražava obećanje izlječenja koje može uslijediti. Izazov s kojim se susrećemo je osiguravanje da naše priče o oporavku služe toj višoj svrsi i ne podržavaju lažne narative koji su dio problema.

Izvor: https://recoveryreview.blog/

Povezani članci

Najnoviji članci
Arhiva