30.04.2019. US: Razmišljanja o dugoročnom oporavku (Galen Tinder i Bill White)

Oporavak od ovisnosti je puno više od pukog odstranjivanja droge iz inače nepromijenjenog života. Novije definicije oporavka prevazilaze radikalne promjene u odnosu osobe i droge i obuhvataju poboljšano cjelokupno zdravlje [...]

Oporavak od ovisnosti je puno više od pukog odstranjivanja droge iz inače nepromijenjenog života. Novije definicije oporavka prevazilaze radikalne promjene u odnosu osobe i droge i obuhvataju poboljšano cjelokupno zdravlje i socijalno funkcionisanje. U svijetu je prisutno višedecenijsko zanimanje za ono što se obično zove potpuni oporavak – stanje unaprijeđene kvalitete života i karaktera osobe u dugoročnom oporavku. Obojica poznajemo pojedince za koje vjerujemo da su postigli taj status i pitali smo se koje jedinstvene karakteristike ih izdvajaju. U nastavku se nalaze neka od naših inicijalnih razmišljanja, kao izraz zahvalnosti osobama u oporavku koje su obogatile naše živote.

Oni su oslobođeni od dnevnih fizičkih žudnji (tog nezasitog osjećaja) i iskrivljenog razmišljanja koji su u samoj srži iskustva ovisnosti i zbog kojih su se u prošlosti osjećali neugodno u svojoj koži. Promijenili su perspektivu, život bez droge više ne doživljavaju kao prokletstvo, već kao dar koji nose ugodno i ponizno. Njihov oporavak više nije borba, već je kao stara omiljena odjeća koja se udobno nosi kao druga koža.

Oni nisu zarobljeni u ostalim ovisnostima, kao što su kocka, seks, hrana, novac i kontrola. (Također prihvataju prestanak pušenja cigareta te druge načine brige o sebi unutar ličnog shvatanja oporavka). Možda su imali jednu ili više od navedenih ovisnosti na svom putu oporavka od droga ali tipično je da su u periodu između 10 i 15 godina bili u stanju da ih se riješe. Neki osjete povremena iskušenja ali prolaze kroz ove periode, ne snagom volje, već razgovarajući sa drugim ljudima o upravljanju ovim dijelovima sebe.

Sposobni su da ostvare stabilne i snažne emocionalne veze sa partnerima, članovima porodice, prijateljima i kolegama. Njihova historija prošlih odnosa može biti vrlo uznemirujuća ali sada uspijevaju da kontrolišu razorne i samodestruktivne obrasce ponašanja koji su prije komplikovali njihove odnose sa drugima. Problemi u porodičnim odnosima su iscijeljeni u najvećoj mogućoj mjeri.

Bez obzira na to koji put oporavka izabrali – sekularni, duhovni ili religijski – nastavljaju da budu aktivno uključeni u program oporavka koji podrazumijeva introspekciju, iskreno priznanje loših djela, lična iskupljenja i služenje drugima. Dodatno, sa jednakom odlučnošću se bave pitanjima ogorčenosti i oprosta onima koji su im nanijeli štetu.

Većina u svom životu odražava četiri kvalitete koje su temelj za duhovni život – poniznost, saosjećanje, iskrenost i zahvalnost.

Ne ismijavaju druge ljude već se redovno i iskreno smiju sa njima. Pronalaze humor i radost u malim jednostavnim stvarima sa kojima se svakodnevno susreću. Mogu ponuditi iscjeljujući osmijeh i sjaj u očima onima koji su u ranom oporavku a kojima se čini da su emocionalne drame stalno prisutne.

Radoznali su i otvorenog uma. Priznaju da su njihova stajališta i uvjerenja možda pogrešna ili ograničena i stoga su željni da uče o iskustvima i mišljenjima drugih ljudi te da šire svoje vidike i znanje o svijetu. U potpunosti su se odrekli iskrivljenog uvjerenja da se svijet okreće oko njih samih. Više slušaju nego što govore.

Služe u svojoj zajednici, što prelazi granice njihovog užeg kruga podrške u oporavku, često kroz volonterski rad. Također, svjesni su vrijednosti koje lični stav otvorenosti, uljudnosti i saosjećanja ima za širu društvenu zajednicu. Vide ovaj stav kao potrebu koja je u suprotnosti sa „otrovnim tonom“ trenutnog društvenog i političkog diskursa.

Riješili su svoje traume iz djetinjstva, koje su jedan od stalnih uzroka recidiva. Riješiti ne znači ostaviti to iza sebe (negiranje patnje) već znači integrisanje traumatskog iskustva na način da se ono pretvori u saosjećanje prema sebi i drugima. Ta iskustva su prisutna ali nisu onesposobljavajuća, tako da iz njih mogu izvući ono što će pomoći drugima. Iz naših zapažanja, najveći dio tog rada na traumama se dešava nakon pet godina stabilnog oporavka.

Za one koji postignu potpuni oporavak kroz program 12 koraka, većina nastavi dolaziti na sastanke makar jednom sedmično. Obično imaju sponzora ili su sami sponzori nekome. Povremeno se pojave, ponekad facilitirajući rad u okviru određenog koraka programa. U isto vrijeme, nisu dogmatični vezano za program i vide dosta prednosti u drugim vidovima pomoći u oporavku, poput psihodinamske ili kognitivno-bihevioralne terapije, joge, meditacije, na budizmu zasnovanog programa „Refuge Recovery“, te bioenergije.

Oni su se oporavili putem narativa što pojedini nazivaju „pričajući svoju životnu priču“. U početku, ispričali su priču o svojoj prošlosti, potvrđujući da ne žele da se vrate prijašnjem načinu života. Nakon toga, počeli su da upoređuju sadašnjost i prošlost dok su nastojali da izgrade novi identitet utemeljen na novom setu vrijednosti. Postali su sposobni da opušteno pričaju o svojim iskustvima i osjećajima – te je taj novi narativ postao put ka novom, transparentnom načinu života, ostavljajući iza sebe nekadašnju dvoličnu, egocentričnu i samodovoljnu ličnost.

U procesu izgradnje novog identiteta, suočili su se sa osjećajem sramote, koji je tipično ukorijenjen u prošlosti i koji se oživljava trenutnim događajima i odnosima. Sram ili stid je najveća prepreka u oporavku – misao da nismo vrijedni oporavka i svih plodova koje može donijeti. U naporima da se suoče sa sramom, otkrili su ono što je Brene Brown pronašla u svom istraživanju utemeljene teorije (eng. grounded theory) – sram se poražava ranjivošću, razvijajući upravo onaj otvoreni stav prema svijetu od kojeg nas sram odvraća.

Razvili su kapacitet da pažljivo i aktivno slušaju druge ljude a naročito njihovu bol. Oni su „ranjeni iscjeljitelji“ koji koriste svoj vlastiti oporavak da bi pomogli drugima koji se suočavaju sa sličnim iskustvima. Iz svojih dubina agonije, izronili su sa novim sposobnostima za ljubav i nadu.

Pronašli su smisao i svrhu u svom životu, u nečemu što nadilazi njih same i što se razvija kroz prosvjetljenje na raskrsnici transcendencije i zajedništva. Priroda ove transcendencije značajno varira – od formalne religiozne vjere do osjećaja da univerzum vibrira ili mržnju ili ljubav, ovisno o tome šta mi kao ljudi projiciramo u njega našim mislima i djelima. Posvetili su se iscjeljivajnu samih sebe, svojih porodica, zajednica i koliko god je to moguće, svijeta – neumorno i znajući da to neće biti savršeno – a upravo je svrha i smisao u tom nastojanju.

Upoznali smo divne ljude na našim putevima oporavka – osobe koje su živjele ispunjene živote u oporavku i koje su pokazale uzorne kvalitete karaktera i stila života. Na kraju, trebamo dodati i da smo upoznali i druge ljude koji nisu u oporavku a koji dijele ove osobine i stilove života, koji su preživjeli svoje vlastite teške trenutke i izašli iz toga kao drugačiji i sasvim izvanredni ljudi. Preživljavanje životno ugrožavajućih događaja ili stanja ima potencijal da bude bude transformativno – izdižući ljude iznad preživljavanja i iscjeljivanja ka tome da budu iscjeljitelji sami po sebi. Nadamo se da su vaši životi na sličan način bili blagoslovljeni susretima sa takvim ljudima. 

Izvor: http://www.williamwhitepapers.com/

Povezani članci

Najnoviji članci
Arhiva